29 godina od sarajevske Olimpijade

SARAJEVO 

Ivana Despotović

Na današnji dan prije 29 godina u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu, otvorene su 14. Zimske olimpijske igre.

Sarajevo je bilo centar svijeta tih 11 dana, a cijela bivša Jugoslavija učestvovala je u organizaciji Olimpijade. I danas se prepričavaju priče kako je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, samo dan pred 14. Zimske olimpijske igre, pao dugo očekivani snijeg.

Kako se Sarajevo upisalo među svjetske gradove koji su bili domaćini Olimpijade, o svim nedaćama i anegdotama u vezi sa organizacijom i o tome da li u ovom gradu još uvijek živi olimpijski duh, novinar agencije Anadolija razgovarao je sa jednim od ključnih ljudi Olimpijade, generalnim sekretarom Organizacionog odbora 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu Ahmedom Karabegovićem.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka Sarajevo je imalo snažan društveni, ekonomski, politički, kulturni i sportski razvoj. Karabegović se prisjetio da je, u okviru tih aktivnosti, postojala studija o razvoju zimskog sporta, na osnovu čega su se razrađivali planovi o razvoju zimskog turizma i stvaranje uslova za organizovaniji i sadržajniji život građana Sarajeva.

„Tako je pokrenuta ideja 1978. godine da budemo organizatori 14. ZOI 1984. godine. Imali smo prirodne resurse koji su omogućavali organizaciju svih disciplina, od alpskog, nordijskog skijanja, boba, sankanja i sportova dvoranskih na ledu. Ideja je ponikla od sportskih radnika, a potom je prihvaćena kod svih organa, gradskih i republičkih“, prisjetio se Karabegović, dodavši da, iako je bilo veoma teško dobiti Olimpijske igre iz prvog pokušaja, Sarajevu je to ipak uspjelo.

18. maja 1978. godine u Atini Sarajevo je proglašeno domaćinom 14. Zimskih olimpijskih igara.

Karabegović je istakao da su prednosti ovog grada bile zgusnuti koncept koji je podrazumijevao da se sva takmičenja nađu u poluprečniku od 25 kilometara, a u odnosu na dotadašnje organizatore igara, Sarajevo je bilo veliki grad sa preko 500.000 stanovnika. Takmičenja u Geteborgu, naprimjer, bila bi udaljena i do 200 km od grada.

„Sve do sarajevskih igara, pa i poslije, zimske olimpijske igre, kad su bile u Evropi, uglavnom su održavane u prostorima Alpa. Prvih puta su na jug došle u Sarajevo. Mi smo imali čvrstu i dobro razrađenu kandidaturu što je trebalo za jedne uspješne olimpijske igre“, naglasio je Karabegović.

Sarajevo je zdušno stajalo iza organizacije igara i svi građani su bili uključeni. U početku su susjedne republike bivše Jugoslavije bila dosta rezervisane prema sarajevskoj kandidaturi, ali nakon dobijanja organizacije, sve republike bivše Jugoslavije priskočile su u pomoć.

„Na izgradnji objekata bila su angažovana preduzeća iz Bosne i Hercegovine, ali i cijele Jugoslavije. Za radiotelevizijski prenos je bila čitava Jugoslovenska radio-televizija uključena, tako da je svaka od RTV kuća, od Ljubljane, do Prištine i Skoplja imala po jedno borilište koje je pokrivala. Sportski radnici iz svih republika bili su uključeni i to na način gdje je više neki sport bio razvijen. Zagreb nam je pomogao u organizaciji umjetničkog klizanja, Slovenci oko skijanja, a ostali gradovi su brinuli o prihvatu ljudi koji su išli na igre“, rekao je Karabegović.

Sarajevo je tada proživljavalo razvoj u svim sferama i stvorena je pozitivna društvena klima koja je ljude mobilisala. Svi su htjeli da pomognu da igre što bolje uspiju. Karabegović je tada odlučivao o angažovanju kadrova za organizaciju igara, a istakao je da mu je bio problem da ljudima objasni da su potrebniji u firmama nego u organizacionom odboru.

„Poslije Olimpijade susretao sam ljude iz međunarodnih sportskih federacija i svi su mi govorili da su sve olimpijade poslije Sarajeva lijepe, ali da nigdje nije bilo atsmofere kao kod nas. Čitav grad je disao i srcem i dušom da taj događaj bude što uspješniji. A i mi smo željeli Sarajevo prezentirati kao grad mira, ljubavi, prijateljstva, sporta i svega pozitivnog što olimpizam nosi u sebi“, pojasnio je Karabegović.

„Mislim da živi i dalje olimpijski duh u Sarajevu. Ako bilo kojeg starijeg građanina pitate za Olimpijadu, on će sa velikim osmjehom i dubokim uzdahom reći 'Eh, to je ono divno doba koje je Sarajevo proživjelo'. A i mlade ako pitate, i oni će reći da je to vrijeme kad je u Sarajevu bilo nešto lijepo. Mislim da je i danas prisutan, ali da Sarajevo u organizacionom smislu malo koristi te resurse, tj. sve što su igre značile“, istakao je Karabegović.

Ono po čemu će sarajevske Olimpijske igre ostati zapamćene je snijeg koji je pao noć pred svečano otvaranje igara. Dani pred Olimpijadu su bili topli. Karabegović se prisjetio da je snijeg pao preko noći, a učenici Prve i Druge gimnazije rukama su skidali snijeg sa stolica na stadionu, kako bi se otvorenje odvijalo bez problema.

Jedan od ključnoh ljudi u organizaciji sarajevske Olimpijade prisjetio se i nekih zanimljivosti koje je doživio tokom organizacije igara. U 14:15 časova 8. februara planirano je svečano otvorenje u svečanom salonu gdje su bili svi gosti, a moralo je krenuti u minutu zbog televizijskog prenosa, gdje je veliki iznos novca obezbijeđen od televizijskih prava.

„U VIP salonu ljudima iz protokola pokazivao sam da ljude šalju na počasnu ložu, a jedan stari čiko je sjedio za šankom i pio piće. Onda sam ja rekao dajte tog starca, vodite ga na tribinu. A oni su mi šaptali da je to norveški kralj, kojeg ja do tada nisam upoznao, jer je boravio većinom na Igmanu“, kazao je kroz smijeh Karabegović i dodao: „I SSSR nam je noć pred igre zaprijetio da će, zbog akreditacija koje smo dali novinarima Glasa Amerike, a koji nisu državljani SAD-a, povući svoje učešće sa igara. Nama je bilo stalo da na igrama budu i jedni i drugi. Taj problem je riješio naš veliki prijatelj Juan Antonio Samaran i svi su učestvovali na Olimpijadi.“

Zimske olimpijske igre održane u Sarajevu ukupno su koštale 141.647.000 dolara, a završene su sa suficitom od 12.000.000 dolara, te su bile prve Olimpijske igre završene sa suficitom. Sve prethodne su imale dugove i mnogi gradovi su imali poteškoće da pokriju troškove.

Sarajevske igre su po mnogo čemu tada bile rekordne. To su bile prve igre na kojima nije bilo bojkota sjevernoatlantskog niti varšavskog pakta, bile su rekordne po broju zemalja učesnika. Njih je pratilo oko dvije i po milijarde gledalaca u svijetu, bilo je 49 nacionalnih reprezentacija, podijeljene su 222 medalje, učestvovalo je 2.691 sportista i trenera, prodato je 640.000 karata, a pratilo ih je 7825 novinara i 760 redakcija.