Autorica: Esra Karatas Alpay, slobodna novinarka
Dok je Ankara bila domaćin 36. samita NATO-a, činilo se da se težište transatlantskog saveza odlučno pomjera prema Turskoj. U trenutku dubokih geopolitičkih previranja – od ratova na Bliskom istoku do rata u istočnoj Evropi – pažnja je čvrsto bila usmjerena na zemlju koja se pojavila, ne samo kao centar stabilnosti već i kao nezamjenjiva sila u arhitekturi globalne sigurnosti koja se mijenja.
Dana 7. i 8. jula, predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan ugostio je šefove država i vlada svih 32 članice NATO-a u Ankari, zajedno s gotovo 100 ministara, visokih diplomata, predstavnika međunarodnih organizacija i uglednih gostiju. Ovaj skup označio je prvi put da je Turska bila domaćin samita najvišeg nivoa Saveza od 2004. godine.
Međutim, dvije decenije kasnije, položaj Turske unutar NATO-a doživio je suštinsku transformaciju.
- Geopolitička sila -
Turska više nije Turska iz prošlosti. Ankara danas svoje saveznike ne dočekuje samo kao čuvarica jugoistočne granice NATO-a, već kao vojna sila, diplomatski posrednik i geopolitički centar sam po sebi. Sa drugom najvećom vojskom u NATO-u, nakon Sjedinjenih Američkih Država, Turska posjeduje odbrambene kapacitete kojima malo članica Saveza može parirati. Njena snažna pomorska prisutnost i najveća podmornička flota na Mediteranu i Crnom moru dodatno je stavljaju u središte nove jednačine pomorske sigurnosti.
Geografija je oduvijek davala Turskoj strateški značaj i prednost. Međutim, sama geografija više ne objašnjava rastuću međunarodnu težinu Ankare. Od Crnog mora do istočnog Mediterana, te od Balkana do Bliskog istoka i sjeverne Afrike, Turska sve više povezuje svoj geografski položaj s vojnom sposobnošću, diplomatskim dometom i strateškom autonomijom.
Samit u Ankari održan je u odlučujućem geopolitičkom trenutku. Sjeverno od Turske, rat između Rusije i Ukrajine nastavlja utjecati na istočnu Evropu bez odlučujućeg završetka na vidiku. Širom Bliskog istoka, posljedice američko-izraelskog rata protiv Irana proizvele su nove valove nestabilnosti širom Zaljeva i šire regije. Izraelski genocidni napadi i agresija prema Gazi i dalje traju dok se humanitarna kriza produbljuje, dok buduća stabilnost Sirije, Libana i Libije nastavlja nositi posljedice koje daleko prelaze njihove nacionalne granice.
U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države sve više prilagođavaju svoje međunarodne obaveze. Washington usmjerava stratešku pažnju prema unutrašnjosti i preispituje obim vojnih resursa koje bi mogao staviti na raspolaganje NATO-u u vremenima krize ili rata, istovremeno pozivajući svoje evropske saveznike da preuzmu veći dio tereta kolektivne odbrane.
Kako stare pretpostavke koje su činile temelj zapadnog sigurnosnog poretka počinju da se urušavaju, jednu stvar je sve teže ignorisati: Turska više nije periferni akter u globalnoj sigurnosnoj jednačini. Ona postaje jedan od njenih glavnih tvoraca.
- Uspon domaćih odbrambenih kapaciteta -
Ova transformacija možda je najvidljivija u odbrambenoj industriji Turske. Era u kojoj je zemlja samo koristila uvezene odbrambene tehnologije je završena. Pod vodstvom predsjednika Erdogana, Turska je ušla u eru domaće proizvodnje, tehnoloških sposobnosti i izvoza odbrambenih proizvoda. Promjena sa potrošača na proizvođača – i sa uvoznika na izvoznika – temeljno je promijenila strateški položaj Turske unutar NATO-a i na svjetskoj sceni. Vojna snaga, međutim, predstavlja samo jednu dimenziju rastućeg utjecaja Turske.
U ratu između Rusije i Ukrajine, Ankara je sačuvala kanale komunikacije u nastojanju da postigne diplomatsko rješenje. U vremenu kada je dijalog između suprotstavljenih sila postao sve teži, sposobnost Ankare da posreduje između Moskve i Washingtona dala joj je jedinstven geopolitički domet. U tenzijama između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, Ankara je dosljedno zagovarala suzdržanost, diplomatiju i očuvanje uvjeta neophodnih za trajni mir.
Od Gaze i Libana do Libije, Turska nastavlja zagovarati prekide vatre, regionalnu stabilnost i multilateralnu saradnju. Tokom Samita u Ankari, razgovori su ponovo bili usmjereni na osiguranje trajnog prekida vatre u Gazi, okončanje rata između Rusije i Ukrajine putem diplomatije, očuvanje razumijevanja između Irana i Sjedinjenih Američkih Država i uspostavljanje održive stabilnosti u Siriji. To je suština strateškog identiteta Turske koji se razvija: pružalac sigurnosti, diplomatski most i regionalni stabilizator.
- Sljedeće poglavlje transatlantskog saveza -
Intenzivni dvodnevni Samit NATO-a u Ankari pokazao je da je Turska sada centralni akter koji oblikuje sigurnosnu agendu NATO-a – zemlja sposobna održavati otvorene kanale dijaloga tokom kriza, čuvati širu viziju regionalnog mira i dati opipljiv doprinos transformaciji Saveza kroz svoje rastuće kapacitete odbrambene industrije.
Strategija Ankare zasnovana na ravnoteži, predviđanju i aktivnom angažmanu omogućila je Turskoj da ograniči prelijevanje uzastopnih regionalnih kriza, istovremeno postepeno učvršćujući svoju poziciju na južnom krilu NATO-a. Na prostoru koji obuhvata Mediteran, Bliski istok i sjevernu Afriku, Turska sve više predstavlja najvažnije strateško uporište Saveza.
Ovo bi također moglo predstavljati uvid u sljedeće poglavlje NATO-a. Dok je Evropa primorana preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost, a Sjedinjene Američke Države prilagođavaju svoj globalni položaj, Savez će se sve više oslanjati na članice koje ne posjeduju samo vojnu snagu, već i sposobnost proizvodnje odbrambenih kapaciteta, razumijevanja regionalne dinamike i djelovanja u različitim geopolitičkim sferama. Turska posjeduje sve četiri karakteristike.
Samit NATO-a 2026. godine stoga je imao značaj koji seže daleko izvan prostorija za sastanke u Ankari. Pokazao je svijetu da Turska nije samo moćan saveznik NATO-a. Ona je strateški vodeći akter koji proizvodi mir, pruža sigurnost, upravlja krizama i uživa međunarodno poštovanje.
Danas je Turska vodeća zemlja koju svijet sluša. Ona odlučno i uvjereno govori kako bi pomogla osigurati svjetski mir i globalnu sigurnost za budućnost međunarodnog poretka. Nova sigurnosna arhitektura 21. stoljeća neće se oblikovati isključivo u Washingtonu ili Briselu. Strateški proračuni će sve više morati prolaziti kroz Ankaru. Turska se pojavljuje kao jedna od velikih svjetskih sila – centralna država u međunarodnom poretku koji se razvija i jedna od zemalja koje će oblikovati buduću ravnotežu globalne moći. Samit u Ankari potvrdio je novu stratešku realnost: dok se globalni sigurnosni poredak ponovo ispisuje, Turska će biti u centru oblikovanja onoga što dolazi.
*Stavovi izraženi u ovom članku pripadaju isključivo autorici i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Agencije Anadolu.
