BANJALUKA
Trebalo je da prođe čitava decenija od raspada Jugoslavije, i da se nakon objavljenih stotinu knjiga u kojima se nudila instant istorija u kojoj se bez ikakve distance objašnjavao uzrok rata u Bosni i Hercegovini, pojavi nova generacija autora koja je s istorijskom distancom i na istraživački način pristupala ovom pitanju.
Jedna od takvih knjiga je „Eine bosnische Stadt im Zeichen des Krieges“ (Jedan bosanskohercegovački grad u znaku rata – etnopolitika i svakodnevnica u Banjaluci 1990-1995), autorice Armine Galijaš.
Ovo su riječi kojima je Florian Biber , profesora u Centru za Southeast European Studies u Grazu, koji je predstavio doktorsku disertaciju banjalučanke Armine Galijaš, docentice Centra i gostujućeg predavača na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Njezini istraživački interesi usmjereni su na moderne istorije jugoistočne Europe. Studirala je na Ludwig Maximilians University u Münchenu istočnu i jugoistočnu evropsku istoriju, savremenu istoriju i ekonomiju. Od 2003. do 2005. je bila asistent na istom sveučilištu na Odsjeku o istočnoj i jugoistočnoj evropskoj istoriji, akademski saradnik Südost Instituta München (Regensburg), te znanstveni novak na Odsjeku za istoriju jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Beču, gdje je završila doktorat.
U razgovoru za agenciju Anadolija, Armina govori o svom putu, od dana kada je kao osamnaestogodišnja djevojka, koncem maja 1992. godine, napustila Banjaluku, do priznate evropske naučne radnice.
„U gradu je tokom cijelog maja 1992. godine vladala neka napeta atmosfera. Svi su nešto čekali. Ja, naravno, nisam željela da idem, imala sam 18 godina, završavala gimnaziju, imala svoje društvo, i jedva popustila pred nagovorom mame da odem na desetak dana u Beograd, da se sklonim dok napetost ne prođe“, priča Armina.
Sjeća se da je na Beogradski aerodrom Batajnica, s rodicom i njenim papagajem u velikom kavezu, ne sluteći da će proći godine prije nego se ponovo vrati u svoj grad.
„Nakon nekoliko dana, iz Beograda sam krenula u Zagreb. Preko Budimpešte. I kada me je hrvatski carinik, gledajući jugoslovenski pasoš, pitao da li sam izbjeglica, odgovorila sam: 'Ne, ja sam iz Banjaluke'“, dodaje Armina.
Ističe da je tek dolaskom u Zagreb shvatila da se država u kojoj se rodila i odrasla raspala i tad je shvatila da su se desile velike i strašne promjene.
Nastavak Arminine priče sličan je pričama hiljada izbjeglica iz BiH. Iz Zagreba otišla je u Minhen, tamo upisala studij, i uz veliku žrtvu, sama, daleko od obitelji, radila da bi mogla živjeti i studirati.
„Po cijeli dan sam bila okupirana obavezama, posao, fakultet. Tako, jednostavno, nisam stizala misliti“, govori Armina i dodaje da je istoriju upisala misleći da, ako to bude studirala, možda će i shvatiti taj rat koji se desio.
Govoreći o svojoj obitelji sa sjetom, kaže da joj je otac umro prije rata.
„Pomislim ponekad nasreću, jer ne znam kako bi on to sve doživio. Ja svoju banjalučku priču mogu pričati samo iz pozicije više građanske klase u Jugoslaviji. Živjela sam u obitelji intelektualaca, u kojoj nacionalna pripadnost nije bila ključna odrednica. Mami je bilo teško kada sam otišla. Ali se nije nadala da će zbog svoje etničke pripadnosti biti ranije penzionisana, pa potom istjerana iz stana. Zato je Banjaluku napustila 1993. godine. I Završila u Danskoj. Nismo se uspjele vidjeti više od tri godine. Meni Nijemci nisu dali da izađem iz Njemačke, njoj nisu dozvoljavali da u Njemačku uđe. Moj rat je u stvari rasturanje porodice, to je bila i potka za moju disertaciju i ovu knjigu“, pojašnjava Armina.
Armina je kroz mikroistoriju, kroz ključnih pet godina za Banjaluku, pričajući je kroz iskaze ljudi u vremenu kada je uništena svaka politička alternativa i pripadnost drugoj vjeri i naciji, postalo usud, uspjela progovoriti o tamnoj strani rata.
„Banjaluka je samo jedan primjer transformacije bh. društva, koja je bila brza, kompleksna i temeljita, te se od tog multietničkog društva stvorila monoetničko“, naglašava Armina.
Prema njenim riječima, bh. društvu su nametnute etničke matrice po kojima ono danas „(ne)funkcioniše, prvenstveno na političkoj razini.“
„Ističem političku razinu, jer ne smijemo zanemariti i svakodnevnicu koju ja ne vidim tako crno. Mislim da na toj svakodnevnoj razini, situaciju treba prihvatiti onakvom kakva jeste, ne jurišati na vjetrenjače, ne očekivati previše, jer politička situacija to ne dozvoljava, nego kao pojedinac djelovati najbolje što je moguće u danom okviru. Opustiti se i bez straha gledati kako vlastiti život poboljšati. Onda se može očekivati i konsenzualni napredak za sve“, zaključuje ova mlada, uspješna Bosanka.
