ZAGREB
Filip Mursel Begović
U božićno vrijeme teško da ćete vidjeti namršteno lice na ulici. Filmovi i priče sa sretnim završetskom u ovo doba godine nameću se posredstvom medija. Jedna od prevladavajućih tema koja kreira takvo ozračje je zasigurno motiv povratka, u smislu izgubljenosti, posebice djece koja naposlijetku nađu svoje roditelje ili otkriju da Djed Mraz ipak postoji.
Međutim, stvarni život nije film ili televizijska reklama, rijetko kada je i bajka, te ima djece koja se roditeljima neće vratiti i kojima roditelji neće doći na blagdane. Kako im to objasniti i kako im taj gubitak nadoknaditi, agencija Anadolija je na najljepši mogući način spoznala u SOS Dječjem selu Lekenik. Selo smo posjetili u predbožićno vrijeme, kada djeca bez roditelja predstavljaju i izvode fragmente svoga godišnjeg rada kroz dramsku i glazbenu radionicu.
SOS Dječje selo je nevladina udruga koja u Hrvatskoj djeluje od 1992. Prvo SOS Dječje selo utemeljio je i izgradio Hermann Gmeiner u austrijskom gradiću Imstu 1949. Zbog lakoće kojom se prilagođuje različitim kulturama i tradicijama, SOS ideja prihvaćena je u 132 zemlje, a dva sela postoje i u BiH. Brinu se za djecu bez roditeljske skrbi, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.
Djeca žive sa SOS majkama u jednoj od 15 SOS kuća i predstavljaju SOS obitelji. Obiteljske veze razvijaju se na prirodan način što znači da djevojčice i dječaci različite dobi žive zajedno kao braća i sestre, a biološka braća i sestre uvijek se smještaju u istu SOS obitelj.
Direktor Mario Čović u razgovoru za agenciju Anadolija je napomenuo da postoji još jedno SOS selo u Vladimirovcima i da se brinu o oko 250 djece.
„Djeca do nas dolaze preko zamolbi centara za socijalnu skrb, a SOS majkama pomaže stručni tim sastavljen od defektologa, psihologa, socijalnog radnika, pedagoga i SOS teta. Djeca idu u lokalni vrtić i školu, vodimo ih u kino, kazalište, kuha im se što vole, to jest radi se o individualnom pristupu djetetu“, rekao je Čović koji je porijeklom iz glazbene obitelji iz Zadra, u slobodno vrijeme svira saksofon, a voli književnost i kazalište. To je razlog što daje punu podršku 21 izvannastavnoj aktivnosti SOS sela.
Najzapaženiju sekciju vodi dramski književnik Rusmir Agačević, porijeklom iz Travnika. Agačević svoj zanat naziva „slovocrtač snova“, autor je 11 drama prevođenih na mnoge strane jezike, scenarist, redatelj, vjerojatno najpoznatiji preko nekadašnje emisije za djecu na bosanskohercegovačkoj televiziji „Nedeljni zabavnik“ kojega je vodio zajedno sa Seidom Memićem Vajtom.
Njegovo malo kazalište zove se „Planet patuljaka“, u kojemu glume djeca iz SOS sela Lekenik i postiže zapažene uspjehe u Hrvatskoj.
-Tkanje snova s Rusmirom Agačaevićem-
Novinar agencije Anadolija uvjerio se da je odnos Rusmira Agačevića s djecom nevjerojatno prisan, neposredan, direktan. S nekima od djece zajednički piše drame, podučava ih, bodri.
Mnoga djeca u SOS selu imaju vrlo ozbiljne emocionalne traume i oštećenja koja nije nimalo lako sanirati i liječiti. Jedan od dječaka imao je ozbiljnih problema s mucanjem, a uvjerili smo se da recitira ulomke iz Rusmirove drame za djecu, jasno i izražajno, kao da je, u najmanju ruku, pripreman za prijemni ispit na dramskoj akademiji. Agačević nam je rekao da je u početku mislio da nije potrebno da zna njihove životne priče, ali je ubrzo shvatio da, ako im želi pomoći, to nije moguće. Kao i SOS majke, s djecom radi individualno, a nakon što izvedu božićnu priredbu, dirljivo je gledati Rusmira kako svakom od njih prilazi, šapće im na uši, hvaleći ih.
„Nekima je to prilika da po prvi put nastupe, možete misliti koliku tremu imaju, danima strepe, ali i raduju se. Možemo reći da je božićno vrijeme povod, ali djeca iz sela su pripadnici raznih naroda i vjera, te naše priredbe u ovo vrijeme nemaju edukativni karakter, u smislu da podučavaju što je to Božić, već je on doživljen kao kulturološki događaj, a s druge strane iz ove priredbe izbija radost za sve one koji ovaj blagdan doživljavaju kao jedno toplo i lijepo slavlje ispod zvijezda. Tijekom godine pruža im se sva moguća ljubav, ali za vrijeme blagdana, posebno Božića, koji je vrijeme okupljanja obitelji, negdje duboko u njima jave se te kapljice tuge i sjete. Kao da krene neka plima iz nevidljivih prostora njihove podsvjesti, svi oni zvukovi, mirisi i sjećanja na roditelje, s kojima više nemaju kontakta. Božić je za njih emotivno vrlo složen. Zato se mi trudimo da u ovo vrijeme organiziramo sadržaje koji emaniraju radost i veselje. Ako se i vide neke suze, to su suze radosnice“, rekao je Agačević, koji ne krije svoje porijeklo i tvrdi da na djecu primjenjuje one principe koje je naučio od svojih roditelja koji su ga, kroz tradiciju dobrih komšijskih odnosa u BiH, učili da ne prepoznaje ljude po imenu već po dobroti, te da ne čini drugima ono što ne bi volio da drugi čine njemu.
„To je jedno tkanje snova, a ja se uvijek pitam kako bi meni bilo da sam na njihovom mjestu. No, to je kompliciran posao, ali trudim se da ničim ne pokažem da znam za njihove osobne priče, koje počesto nisu nimalo jednostavne za čuti, a kamoli proživjeti. Na početku proba i upoznavanja im kažem da smo pripadnici jednog čudesnog svijeta, jedne mašte i igre i da kroz kazalište to sve sublimiramo: kroz ples, glazbu i igru. Obraćam im se s Vi, kažem im da smo mi gospoda.“, kazao je Rusmir Agačević koji kroz dramsku pedagogiju djecu uči i temeljnim etičkim vrijednostima.
Sve u svemu, dječja radost, smijeh i cika orile su se Društvenim centrom Hermann Gmeiner na čijem ulazu piše „Brižan dom za svako dijete“. Također, nije bilo moguće primjetiti da je riječ o nezbrinutoj djeci koja su u pratnji odgajateljica, već da je doista riječ o majkama koje su dovele svoje mališane na božićnu predstavu, kao što je slučaj u bilo kojem drugom društvenom domu u Hrvatskoj. Zajedno su pjevali božićne pjesme, smijali se, prisno se grlili, na način koji bi mogao biti uzoran za mnoge roditelje koji zapostavljaju svoju djecu.
