GORAŽDE
Vesna Bešić
Sudbina Muhameda Bukve i Jovana Jovanovića odličan je scenario za filmsku priču o Bosni, zemlji krvi i meda u kojoj je sve moguće.
Muhamed i Jovan odrasli su u istočnobosanskim selima Bukve i Miljanović kod Goražda. Bili su komšije i najbolji drugovi. Kad je počeo rat, uzeli su puške i postali ljuti protivnici. Pucali su jedan na drugog. Muhamed kao borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, a Jovan kao pripadnik Vojske Republike Srpske.
Kad je oružje utihnulo, Jovan i Muhamed su se vratili svom prijateljstvu. Danas su bolji drugovi nego što su bili prije rata.
„Suživot u Bosni itekako je moguć. Mi smo primjer za to. Prije rata mi smo bili komšije i naravno družili smo se, ali danas smo nerazdvojni drugovi“, kazali su uglas Muhamed i Jovan ekipi agencije Anadolija koju su zajedno dočekali.
Otkrili su kako je izgledao njihov prvi susret nakon rata. „Mi smo u ratu svi iz svog mjesta otišli negdje. Muhamed je bio u Goraždu, dok sam ja bio u Čajniču. Svako je krenuo sa svojim narodom. Kad je završio rat, na televiziji sam gledao neku emisiju o povratku i vidio sam Muhameda da se vratio u svoje mjesto“, ispričao je Jovan i priznao da ga je Muhamedov povratak natjerao na razmišljanje da se i on vrati u svoje selo koje graniči sa Muhamedovim.
„Vratio se sa povratnicima u neki improvizovani šator tako da sam i ja odlučio da tako nešto uradim. Došao sam kod njega u selo iako sam imao tremu jer nisam znao kako će on reagovati. Ipak je to bio naš prvi susret poslije rata. Prije toga nisam imao nijedan susret sa Bošnjacima. Došao sam do njegove kuće, on je nešto radio kod kuće i ja sam ga zovnuo imenom. On mi je na to rekao: 'Bujrum komšija, hajde slobodno'“, prisjetio se Jovan i kazao kako se odmah uvjerio da nije bilo mjesta strahu od prvog susreta jer ga je Muhamed lijepo i srdačno dočekao, počastivši ga sokom i kafom.
„Kada sam mu objasnio razlog dolaska, on mi je odgovorio da nema problema i da možemo ostati sa njima pa da zajedno tražimo donatore da nam se rekonstruišu kuće ili da odem do svog sela Miljanovića i tamo formiram šatorsko naselje“, ispričao je Jovan i dodao da su on i njegova familija odlučili da podignu šatore. Tako je krenula njihova borba za povratak.
Jovan se sjeća da se njihov prvi poslijeratni susret desio u martu 2001., a nakon godinu dana kuće su im obnovljene.
„U tom periodu, to naše zajedništvo je bilo veoma bitno za nas obojicu, a svidjelo se to domaćim i međunarodnim donatorima. Sve nas je to dodatno zbližilo i veći smo prijatelji sada nego što smo to bili prije rata“, istakao je on i dodao da je to tako jer su imali iste probleme koje su zajedno rješavali.
Jovana nije stid što je u ratu okrenuo leđa Muhamedu. Smatra kako je bilo normalno i razumno da je svako „ide sa svojim narodom, da dijeli i dobro i zlo sa svojima“ . Ipak, ubijeđen je da do rata nije moralo doći.
„Mi smo normalni ljudi. Nismo uradili nešto zbog čega bi morali da se stidimo. Mi smo odmah nakon rata počeli da komuniciramo i pričamo o svemu. Pričali smo o tome šta se dešavalo, šta smo proživjeli, kako smo to prihvatili i mi se znamo veoma često šaliti na taj način“, otkrio je Jovan novinaru Anadolije i dodao kako su on i Muhamed jedinstvenog stava da je mnogo bolje razgovarati o teškim ratnim temama nego ih potiskivati u sebi.
„Ja i Muhamed smo od početka pričali o svemu, a mi smo i po prirodi takvi da volimo da se šalimo i na svoj račun. Mi nismo krivi za to što se desilo. Rijeka kada počne da nosi ona nosi sve i ne možeš mnogo da se opireš“, kazao je Jovan. Našalio se na svoj način rekavši da Muhamedu ne da doći do riječi i da je priču otegao kao „hodža teraviju“.
Muhamed je sretan što se vratio na svoje ognjište i što su mu Srbi prve komšije. Priznao je da je čak i u ratu, a poslije rata posebno, imao samo jednu misao, a to je da je u Bosni i Hercegovini, uprkos svemu i u inat onima koji žele da dijele, moguć suživot svih naroda.
„Koliko god ko želio, da li sa muslimanske, srpske, hrvatske ili neke romske strane da rasparča BiH to će biti veoma teško. Bez suživota ljudi svih zajednica nema života u BiH i žalosno je što pojedine političke strukture žele to razjedinjenje. Oni to žele samo iz jednog razloga, a to su lični interesi“, kazao je Muhamed.
Ispričao je da je njegovo prijateljstvo sa Jovanom nailazilo na kritike mnogih u njegovoj okolini, ali je poručio da njih dvojica nisu dozvolili da u „u njihove duše ljudi unesu nacionalnu politiku“.
„Svi povratnici koji su se vratili u ova naselja Bukvu i Miljanoviće nisu imali nikakvih nesuglasica. Što se tiče običnih ljudi, običnih građana i sa jedne i sa druge strane, to je njihov mentalni sklop i normalno je da smo zajedno“, uvjeren je Muhamed.
Smatra da ljudi imaju predsrasude o ovakvim prijetaljstvima zato što ne mogu sebi reći da pokušaju, da razgovaraju sa onima koji nisu kao oni. „Razgovorom se sve može riješiti, dok se silom ništa ne rješava“, poručio je Muhamed.
„Svi su ratovi počinjali ali i završavali razgovorom za stolom, razmjenom mišljenja. Ja i Jovan smo u vrlo kratkom roku počeli razgovarati o ratu, šta se to dešavalo, zašto se dešavalo, jel nas to neko zaveo?“, kazao je Muhamed i dodao da su on i Jovan, na kraju bezbrojnih razgovora, došli do zaključka da su svi bili zavedeni pričom „ da će nas neko istrijebiti, da će nas neko uništiti samo zato što nosimo drugo ime“.
„Mi smo se ovdje razišli samo zbog imena. I kod Jovana teče ista krv kao i kod mene. Isto je ljudsko biće kao i ja, radimo iste stvari. Mi smo jako puno pokazali i dokazali da barem u gornjedrinskoj regiji može vladati suživot“, istakao je Muhamed i zaključio da se, zahvaljujući njemu, Jovanu i njihovim multietničkim naseljima, sjedinilo mnogo ljudi.
„Ostali su slijedili naš primjer. I oni su došli do zaključka da se samo zajednički može nešto riješiti“, uglas su ekipi agencije Anadolija kazali Muhamed Bukva i Jovan Jovanović prkoseći političarima koji ne propuste nijednu priliku da poruče kako život različitih naroda u Bosni i Hercegovini više nije moguć.
U procesu povratka u Bukve i Miljanoviće, dva sela koja djeluju kao jedno, vratilo se 14 porodica. Većina kuća sada je prazna, jer su povratnici uglavnom stariji ljudi, a svake godine neko umre.
Muhamed i Jovan su za kraj poručili da njihovo prijateljstvo nikada neće umrijeti, niti će iko uspjeti uništiti multietnički život u Bosni i Hercegovini.
