MIŠLJENJE – Hoće li ponovno naoružavanje spasiti Evropu?

Autor: Thomas Greminger

– Thomas Greminger je izvršni direktor Ženevskog centra za sigurnosnu politiku (GCSP) i bivši generalni sekretar Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE).

Godine 1967. NATO se našao pred pitanjem koje se danas ponovo postavlja Evropi, može li se sigurnost zasnivati samo na vojnoj snazi? Odgovor koji je proizašao iz Harmelovog izvještaja bio je – ne. Savezu je bila potrebna vjerodostojna odbrana, ali su mu bili potrebni i kanali putem kojih se sukobljavanje moglo kontrolirati. Drugim riječima, sigurnost je imala dva stuba.

Više od pola stoljeća kasnije, Evropa ponovo otkriva prvi stub. Od februara 2022. godine evropske države poduzele su značajne korake kako bi ojačale svoje odbrambene sposobnosti i pružile podršku Kijevu. Te mjere bile su neophodne i ostat će takve. Ali, one se također odvijaju u promijenjenom strateškom okruženju. Washington će u narednim godinama smanjiti svoje prisustvo u Evropi. U najnovijoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji Sjedinjenih Američkih Država navodi se da Evropi treba omogućiti “da stane na vlastite noge“ i preuzme “primarnu odgovornost za vlastitu odbranu“.

Za Evropu to znači da se često spominjani cilj strateške autonomije mora dodatno razvijati. Tvrdim da se strateška autonomija ne može oslanjati samo na osiguravanje odvraćanja. Ako Evropa želi čvršće stati na vlastite noge, mora obnoviti šire razumijevanje sigurnosti koje je Harmel definirao 1967. godine. Sposobnijoj Evropi potrebne su snažnije oružane snage i snažnija odbrambena industrijska baza. Potrebna joj je i snažnija diplomatija i pružanje ruke drugima.

Kao što znamo, historija se ne ponavlja, ali se često rimuje. Zbog toga su godine u kojima je Harmelova doktrina nastala u evropskom strateškom promišljanju i danas poučne. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća budućnost NATO-a izgledala je manje izvjesno nego što se to danas čini gledajući unazad. Postojali su neosnovani, ali stvarni strahovi da bi Savez mogao prestati postojati. Član 13. Vašingtonskog ugovora, osnivačkog dokumenta NATO-a, omogućavao je svakoj članici da napusti Savez nakon što ugovor bude na snazi 20 godina, pod uslovom da godinu dana unaprijed o tome obavijesti vladu Sjedinjenih Američkih Država. To je otvorilo pitanje koliko je budućnost Saveza sigurna i kako bi Evropa trebala organizirati vlastitu sigurnost.

To pitanje dodatno je zaoštrila odluka Francuske iz marta 1966. godine. Pod vodstvom Charlesa de Gaullea, Francuska je objavila da će se povući iz integrirane vojne komandne strukture NATO-a.

Rasprava je doticala samu srž evropske sigurnosne politike. Treba li sigurnost očuvati održavanjem Saveza na okupu ili bi stabilniji evropski poredak zahtijevao da se u potpunosti prevaziđu vojni blokovi? Britanski ministar vanjskih poslova Michael Stewart sažeo je ovu dilemu u junu 1966. godine. Zadatak je, tvrdio je, osigurati “da naš savez ostane čvrsto na okupu“, a istovremeno težiti “boljem razumijevanju između Istoka i Zapada“.

Ova dvostruka logika odvraćanja i popuštanja napetosti bit će kodificirana u Harmelovom izvještaju godinu dana kasnije kao Harmelova doktrina, oblikujući zapadnu sigurnosnu politiku prema Moskvi u decenijama koje su uslijedile. Kako je u izvještaju jasno navedeno, vojna snaga i politički angažman mogu se međusobno jačati kada služe istoj svrsi: ograničavanju rizika i očuvanju mogućnosti napretka ka stabilnijem sigurnosnom poretku.

– Odvraćanje i kooperativna sigurnost

Na sastanku ministara odbrane NATO-a u februaru 2026. godine, američki podsekretar za odbrambenu politiku Elbridge Colby govorio je o “NATO-u 3.0“. Evropa će, tvrdio je, morati preuzeti veću odgovornost za svoju konvencionalnu odbranu. Ali je također upozorio da se rasprava ne smije previše suziti, niti, želim naglasiti, to zahtijeva jednostrano fokusiranje isključivo na vojnu snagu. Iz Washingtona dolazi podsjetnik da se evropska sigurnost ne može fokusirati samo na odvraćanje. Potreban joj je i kooperativni pristup. Značajno je da Colby izričito upućuje na Harmela.

Dvostruka odluka NATO-a iz 1979. godine pokazuje šta je to značilo u praksi. Ona je kombinirala spremnost za raspoređivanje novog naoružanja s ponudom za pregovore o kontroli naoružanja. U zajedničkoj izjavi iz 1981. godine Ronald Reagan i Helmut Schmidt potvrdili su, “zajedno s odvraćanjem i odbranom, kontrola naoružanja i razoružanje sastavni su dijelovi sigurnosne politike Saveza“, I ovdje je bila prisutna ista logika: odvraćanje i dijalog morali su se posmatrati zajedno kako bi se suprotstavljeni interesi mogli obuzdati i uopće učiniti predmetom pregovora.

Rat protiv Ukrajine uništio je povjerenje i prekršio temeljna načela evropskog sigurnosnog poretka. Evropska strategija stoga mora počivati na trezvenim pretpostavkama: vrlo je vjerovatno da će evropsku sigurnost godinama, ako ne i decenijama koje dolaze, obilježavati sukobljavanje i odvraćanje. Izazov će stoga biti upravljanje odvraćanjem, upravljanje okruženjem nepovjerenja i upravljanje linijom kontakta između Rusije i Zapada dugom 5.000 kilometara, makar samo radi sprečavanja nenamjerne eskalacije u zraku, na moru ili na kopnu. Kanali za kriznu komunikaciju morat će biti ponovo uspostavljeni, mehanizmi za sprečavanje i upravljanje incidentima uspostavljeni i, ukratko, morat će biti dogovorene mjere za upravljanje vojnim rizicima.

U tome leži savremena relevantnost Harmelove logike iz 1967. godine. Ona pokazuje da su odvraćanje i dijalog različiti stubovi koji podržavaju isti sigurnosni poredak.

Za ovaj kooperativni sloj, OSCE bi ponovo mogao poslužiti kao platforma za dijalog i pregovore. Kao jedina panevropska sigurnosna organizacija, OSCE okuplja Sjevernu Ameriku, Evropu, Rusiju, Ukrajinu i Centralnu Aziju u okviru jednog institucionalnog okvira. Ukoliko se otvori politički prostor za to, vjerovatno u vezi s okončanjem neprijateljstava u Ukrajini, OSCE bi, kao platforma za dijalog i svojim instrumentima za upravljanje sukobima i izgradnju povjerenja, ponovo mogao postati koristan. Evropa mora koristiti elemente kooperativne sigurnosti kako bi upravljala sukobljavanjem i, koliko god to nekima zvučalo iluzorno, održala otvorenim političke puteve za obnovu inkluzivnog evropskog sigurnosnog poretka, zasnovanog na vjerodostojnom odvraćanju.

Mišljenja izražena u ovom članku isključivo su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolua.