Autor: Huseyin Dirioz
- Huseyin Dirioz je bivši ambasador Turske u Moskvi i bivši pomoćnik generalnog sekretara NATO-a za odbrambenu politiku i planiranje. Trenutno je predsjednik Instituta za vanjsku politiku u Turskoj.
ISTANBUL (AA) - Dok se saveznici NATO-a pripremaju za okupljanje u Ankari ovog jula, vrijedi razmotriti koliko bi ovaj samit mogao biti značajan za budućnost Alijanse.
Sastanak će se održati u vrijeme kada su mnoga pitanja u srži članstva Turske u NATO-u - kolektivna odbrana, regionalna stabilnost, sigurnost Crnog mora, terorizam, saradnja u odbrambenoj industriji i budućnost evropske sigurnosti - ponovo u centru dnevnog reda Alijanse. Ovi događaji čine Tursku strukturalno važnijom za sigurnost evroatlantskog područja.
Ipak, u nekim dijelovima evropske debate, uloga Turske nije uvijek bila cijenjena u punoj strateškoj dubini. Samit u Ankari nudi priliku da se ovaj jaz popuni kroz iskreniji, poštovaniji i napredniji dijalog među saveznicima.
Turska se pridružila NATO-u 1952. godine i nikada nije bila periferna članica u bilo kakvom značajnom vojnom smislu.
Turska se nalazi u srcu sva tri osnovna zadatka Alijanse: kolektivne odbrane, upravljanja krizama i kooperativne sigurnosti. Njen geostrateški položaj joj daje jedinstvene prednosti u planiranju i provođenju savezničkih operacija. Iako je ovo zapažanje tačno decenijama, danas je vjerovatno postalo još relevantnije. Turska nije samo jugoistočno sidro NATO-a.
Ona je istovremeno crnomorska sila, mediteranski akter, zainteresovana strana na Kavkazu, učesnik u bliskoistočnoj diplomatiji i nova odbrambena industrijska sila.
Posljedice rata između Rusije i Ukrajine
Turska je jedna od rijetkih članica NATO-a koja je namjerno održavala funkcionalan kanal dijaloga s Moskvom, a istovremeno podržavala teritorijalni integritet Ukrajine.
Kao i za druge saveznike, i za Ankaru Rusija predstavlja ozbiljan strateški izazov. Ipak, ona je jedan element u mnogo široj i složenijoj sigurnosnoj jednačini. Ova jednačina uključuje terorizam, ilegalne migracije, krhke države na južnoj granici Turske, energetske koridore, pomorsku sigurnost i nestabilnost koja se proteže od Sirije do Južnog Kavkaza. Ovo nije blaži pogled na Rusiju. To je drugačija tačka gledišta oblikovana geografijom, historijom i odgovornošću.
Inicijativa za žito Crnog mora, koju je Turska pomogla posredovati, pokazala je da ova sposobnost razgovora s obje strane može dati konkretne rezultate kada su drugi kanali blokirani. Ono što se nekim saveznicima ponekad može činiti kao pretjerani oprez, u praksi je jedan od rijetkih diplomatskih instrumenata dostupnih Alijansi na tom području. Za NATO, turska sposobnost za ravnotežu ne bi se trebala smatrati opterećenjem ili slabošću, već vitalnom strateškom imovinom.
Turska u evropskoj sigurnosnoj arhitekturi
Šira evropska sigurnosna slika se mijenja na načine koji zahtijevaju nijansiranije razumijevanje onoga što Turska donosi na pregovarački sto. Relevantnost Turske nije samo vojna.
Također je diplomatska i geopolitička. Saveznik je NATO-a koji je održavao otvorene kanale s Rusijom. Konvenciju iz Montrea shvata ne samo kao pravni dokument, već i kao temelj regionalne sigurnosne arhitekture. Ima dugogodišnje veze na Balkanu, Južnom Kavkazu, u Centralnoj Aziji, Bliskom istoku i Africi. Ove mreže su građene decenijama kroz diplomatiju, trgovinu, razvojnu saradnju, kulturne veze i sigurnosni angažman. To je upravo ona vrsta dosega koju su evropske institucije nastojale njegovati, često s neujednačenim rezultatima.
Ovo je važno jer je globalni ugled Evrope pod pritiskom. Neuspjeh Njemačke da osigura nestalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija bio je otrežnjujući signal. Pouka nije da je Evropa nebitna. Evropa ostaje moćna, bogata, institucionalno napredna i bitna za budućnost globalnog upravljanja.
Pouka je da Evropa više ne može pretpostavljati da će njene preferencije automatski zahtijevati podršku izvan euroatlantskog svijeta. Utjecaj se mora obnoviti. To zahtijeva slušanje, strpljivo izgradnju koalicija i kredibilna partnerstva u različitim regijama. Turska, sa svojim vezama širom globalnog Juga, je u dobroj poziciji da pomogne Evropi da se snađe u ovom novom okruženju. Ovaj potencijal se može potpunije ostvariti ako se odnos zasniva na strateškom partnerstvu, a ne na epizodnom ili transakcijskom angažmanu.
Rastuća proizvodna moć Turske
Odbrambena industrija je još jedna dimenzija koja zaslužuje direktno priznanje. U protekle dvije decenije, Turska se od prvenstvenog potrošača savezničke odbrambene tehnologije pretvorila u značajnog proizvođača. Njen napredak u bespilotnim letjelicama, pomorskim platformama, oklopnim sistemima, raketama, elektronskom ratovanju i sposobnostima komandovanja i kontrole bio je značajan. U eri kada evropski saveznici hitno pokušavaju obnoviti baze odbrambene industrije koje su smanjene tokom perioda nakon Hladnog rata, iskustvo Turske nudi praktične lekcije. Alijansa bi imala koristi od inkluzivnijeg pristupa saradnji u odbrambenoj industriji, onog koji Tursku prepoznaje kao glavnog doprinosioca, a ne kao vanjskog dobavljača kojem se treba selektivno pristupati.
Kako bi izgledao uspješan samit u Ankari?
Kao minimum, trebao bi pokazati i potvrditi solidarnost i koheziju Alijanse, a istovremeno prepoznati južni i istočni bok kao međusobno povezane, a ne paralelne teatre.
Turska koja ostane konstruktivno usidrena u Evropi bila bi prosperitetnija, institucionalno otpornija i globalno uticajnija.
Evropa bi kroz snažniju stratešku saradnju s Turskom bila jača u odbrani, uvjerljivija u diplomatiji i bolje povezana sa zemljama globalnog juga.
Logika stoga nije jednostrana. Turskoj su potrebni konstruktivni odnosi s Evropom, ali Evropi je također potrebno realnije i poštovanije partnerstvo s Turskom ako želi ostati globalno relevantna.
Samit u Ankari neće riješiti svaku napetost. Ali samiti nisu osmišljeni da riješe svaki problem odjednom. Njihova svrha je da odrede smjer.
Turska ima alate da značajno doprinese NATO-u 3.0. Pitanje je hoće li saveznici odabrati stratešku imaginaciju koju trenutak zahtijeva. Ako Samit u Ankari može pomoći da se debata pomakne s nagomilanih pritužbi prema praktičnoj saradnji, može se pamtiti kao prekretnica - ne samo za ulogu Turske u NATO-u, već i za sposobnost Alijanse da se prilagodi složenijem i multipolarnom sigurnosnom okruženju.
*Mišljenja iznesena u ovom članku su od autora i ne odražavaju nužno uredničku politiku agencije Anadolu.
