Ostavljeni mališani: Različiti, a jednaki

SARAJEVO

Ivana Despotović

Tri dječaka sa svojim domaćicama (majkama) rade školsku zadaću, dok ostali prave lančiće i bosanske ćilime. Šaban, koji ide u sedmi razred, žurio je da završi svoj lančić od gline kako bi stigao otići u školu po svog druga Bajru. Zajedno su se vratili u Dom, gdje ih je čekala večera. Ovo je slika prvog odjeljenja Dječijeg doma “Bjelave” u Sarajevu.

Na drugom spratu su dva odjeljenja. "Bebi dva", kako ga zovu uposlenici Doma, najglasnije je odjeljenje. Čim je ekipa agencije Anadolija ušla u prostoriju, petnaestak mališana potrčalo je razdragano vrišteći i tražeći svojih pet minuta pažnje. Razigrani i veseli, skakali su po krevetima, sretni jer im je neko došao u posjetu. Pričali su svi u glas, jedni o papagaju koji stoji na visokoj polici, drugi o presvlačenju u kojem smo ih zatekli, treći o večeri koja ih očekuje. I svi nasmijani. Molili su da dođemo opet.

Do najglasnijeg odjeljenja Doma nalazi se najmirnije. Desetak mališana, uglavnom prvačića, u najvećoj tišini i sa svojom domaćicom (majkom), sjedili su i gledali crtani film. Neki su bili pričljiviji pa su šaputali svoje želje i interesovanja. Dječaci najviše vole fudbal, a uzori su im Edin Džeko i Emir Spahić. Balet i gimnastika su sfere interesovanja djevojčica.

Medicinske sestre na odjeljenju za bebe spremale su mališane za spavanje. Okupani i presvučeni, u vrećama za spavanje, svi su bili u svojim krevetićima i čekali večeru. Nekoliko beba spavalo je u svojim sobama uz muziku. Sestre su rekle kako im, dok spavaju, puštaju muziku kako se bebe ne bi osjećale usamljeno.

U porodici na posljednjem spratu nalaze se najstariji štićenici. Prije večere sjedili su, gledali fudbalsku utakmicu i raspravljali o rezultatima koje su prethodne noći ostvarili njihovi omiljeni fudbalski klubovi. Djevojčice su raspremale tek opranu garderobu. Domaćica je povikala kako je vrijeme za večeru i svi su se uputili prema čajnoj kuhinji. Zajedno su postavili hranu, tanjire i pribor za jelo i sjeli da večeraju.

Obilazeći Dječiji dom „Bjelave” i provodeći vrijeme sa djecom i uposlenicima nije teško steći utisak da oni zapravo žive kao jedna velika porodica. Nema sebičnosti, ljubomore i zavisti. Sve se dijeli jednako i svi su jednaki. Međusobno se pomažu i paze, a djeca od malih nogu uče kako da dijele sve što imaju. Iako su svjesni da nisu braća i sestre po krvi, ovu djecu vežu upravo bratski i sestrinski osjećaji.

Žive bez roditelja, ali štićenicima Doma sa Bjelava ne nedostaje roditeljska pažnja. Uposlenici Doma, svi do jednog, o mališanima se brinu kao da su njihova rođena djeca. Sve svoje faze odrastanja, probleme i sretne trenutke, ova djeca dijele sa uposlenicima koji se trude da nedužna stvorenja nikada ne osjete da su drugačija od vršnjaka koji žive u toplini porodice.

Uvriježeno mišljenje je da su djeca bez roditelja, najčešće nazivana "domcima", upravo ona najproblematičnija „jer im nedostaje roditeljska pažnja”, ali istina je da neka djeca u „pravim porodicama” nemaju osjećaj zajedništva kakav imaju “domska djeca”.

Dom za djecu bez roditeljskog staranja "Bjelave" egzistira već 113 godina. Duže od jednog vijeka zbrinjava djecu koju roditelji ostave, djecu koja su izgubila roditelje ili su u stanju socijalne potrebe.

Vršilac dužnosti direktora Doma Saudin Đurđević, u razgovoru sa novinarom agencije Anadolija, pojasnio je na koji način funckioniše ova institucija.

U Dom “Bjelave” najčešće dolaze djeca koju roditelji ostave većinom kao bebe, a rjeđe starija djeca iz problematičnih porodica. Iako je koncipiran kao tranzicijski dom, u kojem će djeca boraviti određeno vrijeme, Đurđević je istakao kako najčešće tu ostaju sve dok ne dođe period kada ga trebaju napustiti, što je sa njihovih 18 godina. Đurđević je dodao da svi uposlenici Doma, htjeli to ili ne, sa ovom djecom ostvaruju emocionalnu vezu s obzirom da tu provode više vremena nego sa svojim porodicama.

U Domu trenutno živi 97 djece, u pet odjeljenja. Podijeljeni su po starosnoj dobi. Đurđević je istakao kako se ova odjeljenja zapravo nazivaju porodicama. Svaka porodica ima svoju domaćicu, a odjeljenja za bebe medicinske sestre. Djeca nikada ne ostaju sama. Dom svaki dana živi 24 sata, a sve domaćice imaju ulogu majke. Sa djecom rade domaće zadatke, gledaju crtane, igraju društvene igre i razgovaraju o njihovim željama i potrebama.

"Dječiji dom je koncipiran u pet odjeljenja, pet porodica koje su generacijski bliske. Pokušavamo da im omogućimo jedan ambijent življenja poput onog u porodici. Razlika je što se naglašava kućni red kako bi se djeca učila saosjećanju s drugima i da vode računa o potrebama drugih. Mislim da je ovdje manje egoizma i ljubomore nego u normalnim porodicama", naglasio je Đurđević.

Uče ih strpljenju i prihvatanju drugačijeg. Đurđević je pojasnio kako u Domu živi dio djece sa smetnjama u razvoju, ali drugoj djeci to ne smeta. Nije sve idealno, dodao je, ali iako su svjesni da nisu rođena braća i sestre, ova djeca izgrađuju određene emocionalne veze.

Djeci se trude, istakao je Đurđević, pružiti ekskurzije, izlete, ljetovanja... a sve s ciljem da djeca ne bi osjetila da su drugačija.

"Gledamo da uključimo u razne sekcije one koji idu u školu, fudbal, odbojku... Svi smo angažovani maksimalno, ljudski. I poslije radnog vremena se brinemo o ovoj djeci. Vozimo ih i odvozimo sa treninga. Svako jutro imamo sastanak o zdravstvenom stanju djece, da li je neko bolestan i treba li mu ljekarska pomoć", pojasnio je Đurđević.

I zaista, djeca u Domu „Bjelave” izgledaju sretno i zadovoljno. Jedino tužni plač djevojčice koja doziva „mama, mama” podsjeća da ova divna, mala bića duboko u sebi osjećaju emotivnu prazninu i žudnju za prirodnim okruženjem.